Obrana Dubrovnika
1. listopad 1991. - 26. svibanj 1992.
Početak rata
Prvog dana listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napali su područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Na crtama obrane dugima više od 200 kilometara suprotstavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.
Studenog 1991. godine u Dubrovnik je gliserima Odreda naoružanih brodova stigla grupa branitelja iz Sinja. Ova grupa je bila jačine ojačanog voda, sastavljena od 32 pripadnika 2. bojne 4. gardijske brigade, te 7 pripadnika HOS-a. Dio Sinjana je raspoređen na obrambeni položaj u naselju Sustjepanu, a dio na položaj u naselje Nuncijatu. Nakon pogibije dvojice te ranjavanja sedmorice branitelja iz Sinja za vrijeme najžešćeg napada na Sustjepan 6. prosinca 1991., ovaj vod napušta Dubrovnik 23. i 24. prosinca 1991. godine.
Snage obrane Dubrovnika i okolnog područja su bile malobrojne, slabo naoružane lakim pješačkim oružjem, lovačkim puškama, te malim brojem topničkog naoružanja koje se sastojalo od 9 minobacača i dva topa "ZIS". Branitelji Dubrovnika su, osim ovog naoružanja, raspolagali i malim brojem ručnih bombi, dijelom improviziranih, a dijelom proizvedenih u nekadašnjoj dubrovačkoj tvornici ugljenografitnih proizvoda te protupješačkim minama usmjerenog djelovanja, popularnim Televizijama proizvedenim u istoj tvornici.
Prvog dana agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze, a 5. listopada agresor je zauzeo Konavle i Slano i time presjekao i posljednju kopnenu vezu s ostatkom Hrvatske. Do kraja listopada izbili su na same prilaze u grad u kojem je ostalo 50 tisuća ljudi. Branitelji su uspjeli spriječiti ulazak
srbo-crnogorskih postrojba u grad i učvrstili crtu obrane.
U jakim napadima od 8. do 14. studenoga te 6. prosinca, na blagdan Svetoga Nikole, na grad je palo više od pet tisuća topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od šesto ih je palo na dubrovačku povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.
Zapovjednik obrane Dubrovnika bio je general Nojko Marinović, zapovjednik 1. satnije bio je pukovnik Eduard Čengija dok je zapovjednik 2. satnije bio pukovnik Krešo Klarić. Zapovjednik postrojbe koje su činile 1. i 2. satnija bio je prebjeg iz JNA pukovnik Ivan Varenina. Iz ove dvije satnije je kasnije ustrojena 163. brigada HV, a satnije će prerasti u bojne.
Tijekom srbo-crnogorske agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
Na Međunarodnom sudu za ratne zločine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje više Općine Dubrovnik, podignute su optužnice po zapovjednoj odgovornosti protiv četvorice zapovjednika JNA. Optuženi su Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović i Aleksandar Vasiljević. Podignuta je i optužnica protiv Slobodana Miloševića.
General Pavle Strugar je osuđen na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja, te zbog svjesnog uništavanja i oštećivanja religijskih, karitativnih, odgojnih, umjetničkih i znanstvenih ustanova, povijesnih spomenika nulte kategorije, te umjetničkih i znanstvenih djela.
Ta je kazna nakon žalbenog postupka, a zbog zdravstvenog stanja osuđenika, smanjena na kaznu u trajanju od sedam i pol godina. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, general Strugar je prijevremeno pušten na slobodu.
Hrvatska ratna mornarica
Hrvatska ratna mornarica grana je Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njezina uloga i namjena je štititi integritet i suverenitet Republike Hrvatske na moru. Nositeljica je i organizatorica pomorske obrane Republike Hrvatske.
Kako su se u prvim godinama Domovinskog rata oslobađala područja uz more i otoci, tako se i sva sila Ratne mornarice Vojske Jugoslavije povukla u Boku Kotorsku. Posljednji okupirani teritorij bilo je Dubrovačko primorje koje je od oslobađanja Slanog u svibnju, do Konavala u listopadu 1992. godine bilo najveći problem za Dubrovnik. Grad je cijenu svog geografskog položaja krvavo platio u nepravednom ratu i izolaciji kojima je bio izložen.
U studenom 1991. na moru je vladala pomorska blokada koju je oglasila Jugoslavenska ratna mornarica i važila je opća zabrana plovidbe za sve brodove. Na srednjedalmatinskom području tu zadaću je provodila Taktička grupa (TG) "Kaštela" koja je, uz veliki patrolni brod (VPBR-31 "Split"), imala i dvije raketne topovnjače (RTOP-401 i 403), raketni čamac (RČ-306), torpedni čamac (TČ-220) te jedan patrolni čamac (PČ-176) i ta grupa je bila apsolutni gospodar situacije.
Stupanj provedbe blokade bio je vrlo velik. S otoka su vraćani čamci koji su prevozili bolesnike u splitske bolnice, zabranjeno je bilo isplovljavanje ribaricama i svim plovilima koja su mogla prevoziti ljude. Ploviti je mogao samo onaj koji je imao dopuštenje vojnih vlasti.
